U crnogorskoj javnosti se već izvjesno vrijeme, u kontekstu NATO integracija, potencira kao jedna od glavnih tema – reforma sektora bezbjednosti i u sklopu nje, reforma Agencije za nacionalnu bezbjednost.
U kojoj mjeri je reforma ovog sektora jedan od glavnih uslova za pristupanje NATO, pitanje je koje ima svoje odgovore i oni se moraju dati jasno, bez miješanja dnevno političkih spekulacija u ovaj resor od vitalnog značaja po bezbjednost države i njenih građana.
Neosporno je da su najnovije izmjene Zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost, jedan od koraka ka pripremi normativnog okvira za uređenje rada ovog bitnog segmenta državne uprave u skladu sa zahtjevima i standardima propisa zemalja NATO. Usvajanje i implementacija propisa iz tog okvira, jedan je od izazova koji se različito tumači u crnogorskoj javnosti. Tako često čujemo politizovano tumačenje njihove primjene kao načina da se neko „otarasi“ ovih ili onih kadrova.
Osnovna intencija inoviranja ovog zakona, zapravo je nešto sasvim drugo i usmjerena je na modernizovanje rada pomenute službe, njenu demokratsku kontrolu, kvalitetnije usklađivanje rada Agencije sa ostalim institucijama sektora bezbjednosti, kao i ukupno osavremenjavanje njenih kapaciteta - kadrovskog i materijalno-tehničkog. Delikatnost ovog resora, nameće potrebu da se u uređivanju njegovog rada dostignu i primjenjuju najviši standardi i zato se ovom poslu mora pristupati ozbiljno i sa dužnim oprezom kod izbora metoda, kako bi efekti po javni interes bili maksimalizovani, a greške izbjegnute.
U tom smislu, potrebno je ukazati na protivrječnosti moguće primjene jednog od predlaganih metoda, po kome bi sav kadar Agencije za nacionalnu bezbjednost preko pedeset godina starosti bio poslan u penziju po sili novih propisa. Ovaj metod kadrovskog diskontinuiteta, koji je već više puta pominjan u crnogorskoj javnosti, imao bi mnoge loše implikacije po kvalitet rada Službe. Jednostavno rečeno, teško je zamisliti situaciju po kojoj bi se dugogodišnje iskustvo ljudi u analitičkim i operativnim poslovima, moglo i smjelo tek tako da otpiše, te da se funkcionisanje ANB osloni isključivo na rad onih kadrova sa neuporedivo manje iskustva. Bezbjednosno indikativni procesi, koji imaju ogromne implikacije po državu, procesi su dugog trajanja, koji se odvijaju daleko od pažnje šire javnosti, a praćeni su pomno od strane iskusnih operativaca i analitičara, koji su veći niz godina posvećeni tom, veoma delikatnom dijelu svog posla. U pitanju nijesu procesi koji se linearno odvijaju, već oni najsloženiji, često kompleksni za razumijevanje i jos kompleksniji za praćenje. Kadrovski diskontinuitet po kriterijumu starosne granice bi ovdje mogao biti od nemjerljive štete i proizveo bi konkretnu opasnost, kako po nacionalnu sigurnost i političke interese zemlje, tako i po same mlađe operativce bez dovoljno iskustva u obavještajnom radu. Par zemalja u našem okruženju, imale su priliku da se uvjere koliki to može biti problem kod raznih vrsta međunarodnih operacija, koje su sastavni dio rada ovog tipa službi. Njihovo iskustvo je u ovom smislu veoma indikativno, pa u Crnoj Gori ne bi trebalo ponoviti grešku koja je svojevremeno učinjena u tim zemljama, kada su primjenom metoda starosne granice, u penziju poslani iskusni kadrovi koji su predstavljali "softver" tamošnjih službi, da bi se kasnije, kada se uvidjelo da je time učinjena krupna greška, tražili komplikovani i skupi metodi po kojima su ti isti kadrovi bili reaktivirani zbog potrebe očuvanja nacionalne sigurnosti.
Delikatna vrsta institucija kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost, traži postepeno, evolutivno uvođenje u posao novih, mlađih kadrova. U teoriji i praksi obavještajnog rada, neophodnim minimumom, smatra se makar pet godina, da bi se na kvalitetan način izgradio sposoban operativac ili analitičar. Sa stanovišta svakog, ko iole podrobnije poznaje ove vrste službi i izazove sa kojima se one u radu susrijeću, izbor pogrešnog metoda u reformi bi bio prevelik rizik po javni interes, čiji je jedan od integralnih elemenata - upravo briga o nacionalnoj bezbjednosti zemlje. Uzimajući u obzir opravdanu potrebu da se nad radom Agencije ojača demokratska kontrola, što je istovremeno i jedan od imperativa kojim je vođen proces usklađivanja propisa za zemljama NATO, ne smije se prenebreći drugi, makar podjednako važan aspekt - a to je potreba osiguranja kvalitetnog rada Agencije za nacionalnu bezbjednost Crne Gore. Jedna ozbiljna država ne smije sebi dopustiti rizik da kaska za procesima u domenu garantovanja nacionalne bezbjednosti, do čega je neminovno mogu dovesti pogrešni metodi u reformi tako bitnog sektora.
Za razumijevanje ovih procesa, moramo praviti razliku između postupka kadrovskog diskontinuiteta u pogledu starosne granice zaposlenih i nekada neophodnog političkog diskontinuiteta. Kada govorimo o političkom diskontinuitetu kadrova Agencije, može se konstatovati da je on je do sada uspješno napravljen u nekoliko navrata, kada je to bilo neophodno upravo u interesu nacionalne bezbjednosti i to: u periodu demokratskih političkih promjena od 1997., potom 1999. godine u periodu kad je Crna Gora izbjegla moguće ratne sukobe kojima je tada bila najbliža, zatim u predreferendumskom periodu do 2006. godine i konačno same 2006. godine, kada je Crna Gora vraćanjem svog suvereniteta promijenila svoj državno pravni status. Jednu od temeljnih uloga u očuvanju sigurnosti Crne Gore u ovom dugom i turbulentnom periodu, imala je Agencija za nacionalnu bezbjednost.
Rad ANB jeste u velikoj mjeri tajan, jer to je odlika prirode njenog posla, ali to ne znači da su ovi procesi van kontrole. Štoviše, nad radom Agencije za nacionalnu bezbjednost, postoji jaka interna i eksterna kontrola, predviđena pozitivnim propisima. Unutrašna kontrola se vrši od strane Glavnog inspektora, koji ima značajnu poziciju i vrši nadzor u odnosu na zaštitu podataka, efikasnost rada, primjenu i prekoračenje ovlašćenja i finansijsko poslovanje Agencije. O uočenim nepravilnostima, Glavni inspektor obavještava direktora Agencije i Vladu Crne Gore. Spoljnu, parlamentarnu kontrolu vrši Skupština Crne Gore, posredstvom svog nadležnog radnog tijela.
Primjedbe koje idu u pravcu da je potrebno eliminisati mogućnosti za potencijalno curenje informacija iz ANB ka stranim službama, svakako na ozbiljan način treba uzeti u obzir. Konačno i NATO je po svojoj prirodi takva struktura, koja izričito zahtijeva sigurnost sistema razmjene i čuvanja informacija, pa bi nezamislivo bilo u taj sistem uključiti zemlje čije službe nijesu u tom pogledu apsolutno kredibilne. Zato je neophodno intenzivirati unutrašnju kontrolu rada Agencije, gdje su ovlašćenja Glavnog inspektora i njegovi izvještaji Direktoru ANB i Vladi Crne Gore od ključnog značaja. Ako postoje nepravilnosti ili pogodno tle za njihov nastanak, one se moraju otkloniti, kako bi se ovaj sistem učinio pouzdanim i sasvim kompatibilnim sa NATO standardima.
Uloga Agencije u bezbjednosnim procesima je velika i njena ovlašćenja su značajna. Gdje su značajna ovlašćenja, tu mora postojati i jača kontrola. Jednostavno, u pitanju je zakonomjernost. Zato je kontrola nad njenim radom, kao i nad radom srodnih institucija - pitanje posebnog prioriteta za svaku demokratsku državu i društvo. Ono što pri tome ne treba zaboraviti jeste da specifični element povjerljivosti u radu Agencije ne treba tumačiti kao bauk i proces njenog rada dovoditi u kontekst dnevne politike, jer se time nanosi šteta i njenom radu i javnom interesu koji je ona zadužena da štiti.
Kod nas se često u političkom žargonu ističe floskula po kojoj reforme nijesu jednokratan čin, već proces, i da je neophodna jaka politička volja da se one nastave do ulaska Crne Gore u NATO, ali i nakon toga. Navedeno je u tolikoj mjeri podrazumijevaće, da ga niko ozbiljan i dobronamjeran ne može sporiti. Međutim, ono što je neophodno, jeste da se ti procesi pojačaju i obezbijedi njihov nesmetan tok, nezavisan od dnevno političkih odnosa. Naša država i društvo, građani i političke elite, moraju pronaći dovoljno snage da sebi odrede "najmanji zajednički sadržalac", odnosno minimum zajedničkog interesa, kojemu će u svemu što rade, konzistentno težiti. Metaforično kazano, svi naši brodovi, moraju ploviti u istom pravcu. Kao što ni jedan vjetar nije povoljan brodu koji ne zna gdje plovi, tako ni jedna država u sveukupnoj ljudskoj istoriji nije opstala, ako nije imala jasno i nedvosmisleno određene prioritete ili je kojim slučajem te prioritete amfibolično i neplanski postavljala. U ovom smislu, Crna Gora treba još puno da učini na ukupnom planu, kako bi osigurala svoju stabilnost u vremenima koja dolaze. Na planu NATO integracija, modernizacija bezbjednosnog sektora koja se posebno podcrtava u uslovima za prijem, kao i samo apsolviranje ovog procesa, označiće ispunjenje i poslednjeg preostalog uslova za integraciju naše zemlje u NATO.
Punopravno članstvo Crne Gore u NATO i EU, u ovom istorijskom trenutku, svakako su dva ključna prioriteta koja doprinose našem najbitnijem cilju - garanciji bezbjednosti i napretka naše države, kao punopravnog i poštovanog člana međunarodne zajednice i ključnih političko-bezbjednosnih organizacija današnjice.
